Libanonski rat počeo je u lipnju 1982. godine. Žrtve ovoga rata bile su poticaj UN-u da 19. kolovoza 1982. godine donese odluku o obilježavanju Međunarodnog dana djece žrtava nasilja. Ovaj dan je posvećen prepoznavanju patnje kojoj su djeca u cijelome svijetu izložena, kao žrtve fizičkog, mentalnog i emocionalnog zlostavljanja. Obilježava ga se svake godine 4. lipnja.
Prema WHO-u nasilje prema djeci obuhvaća sve oblike nasilnih radnji prema osobama mlađima od 18 godina, bile one počinjene od strane roditelja, skrbnika, vršnjaka, partnera u vezi ili stranca. Procjenjuje se da na globalnoj razini do milijardu djece u dobi između 2-17 godina doživi fizičko, seksualno ili emocionalno nasilje ili zanemarivanje u tijeku godine dana. S obzirom na značaj ovog problema i spomenute brojke, jedan od ciljeva Agende 2030., stavke o održivom razvoju, je iskorijeniti sve oblike nasilja prema djeci, jer nasilje koje osoba doživi u djetinjstvu ostavlja posljedice na njeno cjelokupno zdravlje i dobrobit, tijekom cijeloga života. Osim na tu osobu, posljedice se očituju i na obitelji, široj zajednici, pa i naciji. Navest ćemo neke od tih posljedica koje će onda bolje razjasniti toliko velik i dugoročan učinak nasilja nad tako malim bićima.
- Smrt – najčešće se radi o smrti među adolescentima, uzrokovanoj oružjem, hladnim i vatrenim, s dječacima kao počiniteljima i žrtvama u 80% slučajeva. Nažalost, niti jedna dob nije izuzeta, pa je tako nedavno Hrvatsku potresao slučaj smrtnog ishoda zlostavljanja dvoipolgodišnje djevojčice.
- Ozbiljne trajne ozljede – na svako ubojstvo među mladima, dolaze stotine onih, opet pretežno dječaka, koji su žrtve međusobnih fizičkih obračuna ili napada.
- Narušen neurološki razvoj – izloženost nasilju u mladoj dobi može ostaviti posljedice na razvoj mozga i drugih dijelova živčanog sustava, kao i na krvožilni, mišićni, dišni i druge sustave, sa cjeloživotnim posljedicama. Ovo dovodi do narušenog kognitivnog razvoja i lošijih postignuća u obrazovanju i poslu.
- Nefunkcionalni obrasci suočavanja i zdravstveni rizici – djeca izložena nasilju češće puše, zloupotrebljavaju alkohol i droge te se uključuju u rizično seksualno ponašanje. Ova djeca imaju više stupnjeve anksioznosti, depresije i ostalih problema mentalnog zdravlja te višu stopu samoubojstava.
- Neželjena trudnoća – jedna je od posljedica nasilja nad djecom, uz inducirane pobačaje, ginekološke probleme, spolno prenosive bolesti, uključujući i HIV.
- Učestaliji zdravstveni problemi – koji postaju sve češći kako djeca koja su doživjela neki oblik nasilja odrastaju. Imaju povećan rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti, karcinoma, dijabetesa i drugih problema, velikim dijelom uzrokovanih negativnim obrascima suočavanja i zdravstvenim rizicima koji su posljedica samog zlostavljanja.
- Uskraćene osobne prilike i buduće generacije – zlostavljana djeca češće izlaze iz obrazovnog sustava prije nego steknu potrebno obrazovanje, imaju problema u pronalaženju i zadržavanju posla te imaju viši rizik da u budućnosti budu žrtve ili počinitelji nasilja, što onda dovodi do novog kruga svih spomenutih ishoda, ali ovaj put na novoj, idućoj generaciji.
Izloženost djece nasilju ili počinjene nasilja nad djecom ne zahvaća sve jednako. Radi se o problemu koji ima rizične faktore, što bi zapravo značilo veću vjerojatnost pojave u određenim slučajevima. Neke od značajki su navedene u listi iznad (zloupotreba alkohola/droga, problemi mentalnog zdravlja, izloženost nasilju, niži stupanj obrazovanja, niži prihodi), a neke proizlaze iz njih, poput nedostatka emocionalne povezanosti između roditelja/skrbnika i djeteta, neadekvatnih roditeljskih obrazaca odgoja, razdvajanja ili disfunkcionalne obitelji, lošeg vršnjačkog društva, svjedočenja nasilju između roditelja/skrbnika.
Uz to, na češću pojavu nasilja nad djecom, utječu i siromaštvo u populaciji općenito, visoka gustoća naseljenosti, lak pristup alkoholu, drogama i oružju, nizak stupanj društvene solidarnosti. Na društvenom području značajni rizični čimbenici su rodne i društvene norme koje normaliziraju nasilje, nepostojeća ili neadekvatna socijalna mreža institucija, prirodne katastrofe, ratni sukobi, razni oblici nejednakosti, manjkavo provođenje zakonskih mjera.
Brojni od navedenih rizičnih čimbenika su u različitoj mjeri zastupljeni u različitim zemljama, tako da se s nekima susrećemo samo na vijestima, dok drugima svjedočimo u našoj okolini. Naša moralna i građanska dužnost je prijaviti svako nasilje koje zamijetimo, jer djelovanje i promjena u našoj okolini predstavljaju najneposredniji način kojim možemo doprinijeti rješavanju ovog problema.
Tijekom pandemije se rizik za pojavu nasilja povećao budući da su već više od godine dana brojni stresori u porastu (nemogućnost izlaženja, strah, financijski problemi). S prolaskom vremena to otežava suočavanje budući da crpi snage i resurse ljudi, posljedica čega, direktna ili posredna, može biti nasilje. Značajna poteškoća je postala reagirati na to nasilje, jer su onima nad kojima se vrši uskraćene prilike ili da sami prijave ili da drugi zamijete kako nešto nije u redu. Odlasci djece u školu, na treninge ili druge aktivnosti, druženje s vršnjacima – sve je to uslijed socijalne izolacije ili značajno reducirano ili je bilo nepostojeće. Radi toga nije bilo odraslih osoba van užeg obiteljskog kruga koje bi mogle reagirati ili kojima bi se dijete moglo povjeriti. UNICEF izvještava kako je tijekom pandemije 1.8 milijarda djece, u 104 zemlje svijeta, u situaciji da su reakcija i prevencija od strane nadležnih službi otežane.
Ne možemo biti sigurni, no razni znakovi mogu ukazivati na potencijalno nasilje kojem je dijete izloženo – tragovi ozljeda, promjene u ponašanju, znakovi depresije, dijete djeluje uznemireno i prestrašeno. Neki od znakova mogu biti i prilično jasni, poput toga da čujemo viku, plač, zapomaganje, lomljene stvari.
Nije svako nasilje toliko uočljivo, neko se odvija i u tišini virtualnog svijeta i naziva ga se elektroničko nasilje (eng. cyberbullying). Većina djece ima pristup internetu kad god to žele, često bez roditeljskog nadzora. Na primjer, istraživanje HR Kids online iz 2017. godine pokazuje da svako treće dijete u dobi od 9 do 17 godina komunicira na internetu s nepoznatim osobama, dok svako deseto dijete u dobi između 15 i 17 godina prihvaća sve zahtjeve za prijateljstvom. Mnogi su se susreli uživo s osobama koje su upoznali na internetu, točnije svako četvrto dijete u dobi od 15 do 17 godina i svako deseto dijete u dobi od 12 do 14 godina.
Nasilje koje se odvija u online svijetu ostavlja posljedice u offline svijetu. To mogu biti:
- Emocionalne reakcije – uznemirenost, vidljiva tuga, pojava frustracije, ljutnje, sniženog samopoštovanja i samopouzdanja, gubitka sna i apetita
- Socijalne posljedice – izbjegavanje prijatelja, škole, uobičajenih aktivnosti i grupnih okupljanja, općenito povlačenje
- Promjene u ponašanju – razdražljivost prilikom korištenja mobitela/računala, nedostatak koncentracije, učestaliji izostanci iz škole, delinkventno ponašanje
- Ekstremne reakcije – samoozljeđivanje, pokušaj samoubojstva ili njegovo izvršenje
Ono što roditelji mogu učiniti je uspostaviti s djetetom pravila korištenja interneta, umjesto zabrane, koja kao metoda često nije učinkovita. S djecom trebaju raditi na stvaranju odnosa povjerenja i na poticanju komunikacije u obitelji budući da većina djece nikad s roditeljima nije pričala o nečemu što ih smeta ili uznemirava na internetu. Potrebno je da i roditelji budu svjesni što je sve djeci dostupno na internetu i s čime bi se mogla susresti. Značajan broj djece je barem jedanput posjećivalo stranice sa sadržajima o samoubojstvu i načinima fizičkog ozljeđivanja, pri čemu su najrizičnija skupina adolescenti. Zato je važno da roditelji dobro poznaju svoju djecu, kako bi kod njih mogli pratiti i zamijetiti promjene u ponašanju, navikama i odnosima. Ovo predstavlja samo dio virtualnih opasnosti i savjeta kako se s njima nositi.
Sve veći dio života se prolaskom vremena prebacuje u sve kompleksniji online svijet. Time nastaju novi izazovi za djecu i roditelje, od kojih često i jedni i drugi više ne mogu zamisliti dan bez mobilnog uređaja, interneta i društvenih mreža. Ako je to teško odraslima, koliko je tek teže djeci koja su rođena i odrastaju u takvom svijetu. Ono što je prednost interneta i tehnologije, brza i laka dostupnost sadržaja, uz anonimnost, su ujedno i glavni nedostatci kad su u pitanju loše namjere. Sve nam postaje dostupnije, no i mi postajemo svemu dostupniji. Virtualni svijet o kojem pričamo nije apstrakcija, čine ga pravi ljudi. Radi toga je jasno da kad uzmemo u obzir rečeno o krugu nasilja i prijenosu na iduću generaciju, možemo proaktivnim pristupom, suosjećanjem, tolerancijom i prosocijalnim ponašanjem pozitivno utjecati na obje vrste ljudi, one online i one offline.
(dijelovi teksta temeljeni na who.int i Priručniku o rizičnom ponašanju u virtualnom okruženju)